Tematski tefsir potvrđuje kur'ansku nadnaravnost
Pored značenja koja nose određeni ajeti posmatrani parcijalno u odnosu na pojedino poglavlje ili cjelinu, Kur'an kroz širi kontekst još impozantnije utemeljuje i prezentira različite krucijalne aspekte života. Ovakav je pristup izučavanju Kur'ana u tefsirkoj terminologiji ustanovljen kao tematski tefsir (et-tefsiru el-mewdu'ijju), a izrastao je u posebnu granu kur'anskih znanosti u novije vrijeme, kada su se mnogi akademski djelatnici počeli radije opredijeljivati za specijaliziranje u pojedinim oblastima šerijatskih znanosti.
U ovome tefsiru uzmu se u razmatranje svi ajeti koji spominju dotični termin ili njegov sinonim, potom i svi pojmovi koji su sa izabranim ajetima u posrednoj ili neposrednoj semantičkoj vezi, te se kroz njihovo parcijalno i kompletno tumačenje rasvijetli kur'anski stav spram određenog pitanja. Ovakva je egzegeza kur'anskoga teksta doprinijela širem razumijevanju Božije riječi i još većem dojmu njene besprimjernosti i univerzalnosti. Zapanjujuća je ta koncipiranost u kojoj ne manjka ni trunka aktuelnosti, sobzirom da je od Objave prošlo više od četrnaest stoljeća, niti je šta “izostavljeno“ nauštrb originalnosti i ljepote izraza koji su ostali nedostižni znalcima arapske književosti i stilistike. Mada je konciznost Božije riječi jedna od njenih temeljnih osobina, ekspresiona širina i značenjsko bogatstvo ostale su neodvojive karakteristike svetoga teksta. Njene se temeljite odredbe i aluzije ne mogu upotpunosti ispravno razmijeti bez razmatranja Kur'ana u cjelini, što je posebice vidljivo kada se ajeti tumače bez poštivanja kontekstualne kompozicije. Nažalost, mnogi su orijentalisti zanemarili ovu neizostavnu komponetu svake validne egzegeze, nerijetko ciljano insinurajući islamu i muslimanima neprimjerene stavove zarad dnevne politike. A zasigurno još je gori slučaj sa licemjerima, o kojima govore naredni ajeti: “Nema dobra u mnogim njihovim potajnim govorima, osim u govoru onog ko traži da se sadaka udjeljuje, ili dobro čini, ili uspostavlja mir među ljudima! Onome ko to čini iz želje za Allahovim zadovoljstvom, Mi ćemo veliku nagradu dati!“ (En-Nisa', 114.)
Smisao i pojam mira (es-selam) u svjetlu Kur'ana
Proučavajući smisao i pojam mira (es-selam) u svjetlu Kur'ana, postići će se fenomenalni rezultati i uvidjeti neočekivani položaj i prostor koji je dat i posvećen ovome, danas, svjetskom problemu. Pored same indikativnosti koju dini-islam nosi u samom imenu “el-islam“, koji je izveden upravo iz istoga korijena kao i riječ “es-selam“, u Kur'anu nalazimo više od stotinu i četrdeset termina jedinstvenoga korijena sa harfovima: sin, lam i mim, dakle istim onim korijenom koji znači mir, sigurnost, spokoj, rahatnost... Uvidjet će se takođe da je kur'anska ideja selama, u njegovom kompletnom značenju, utemeljena u osnove vjere i smisao života čovjeka i cjelokupnog okruženja u kojem obitava. Selam koji propagira islam je selam izrastao iz same dubine ljudskoga uma i duše, krenuvši od pojedinca, preko porodice, do zajednice i integrirane države u cjelini. Selam u islamu počinje od samog šehadeta kojim se očituje Božije jedinstvo i jedinstvenost Njegova stvaranja: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jedne osobe, od koje je njen par stvorio, a od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao!“ (En-Nisa',1.) “Prije tebe ni jednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato Meni ibadet činite!“ (El-Enbija', 25.) “O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite! Ova vaša vjera – jedna je vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se bojte!“ (El-Muminun, 51 i 52.) Dakle, nakon što povjeruju u jednoga Gospodara, ljudi postaju jedan ummet, identične vjere u kojoj se negira i odbacuje svaka vrsta podjele na osnovu rase ili nacije ili bilo koje vrste diferencije osim po dobrim djelima koja se urade.
Mir u srcu pojednica – duhovni mir
Nema mira u svijetu dok sam pojedinac ne izgradi sopstveni mir u sebi. Zato Kur'an, pored propisa koji uređuju međudržavne odnose, pored niza ajeta koji usklađuju odnose u zajednci, posebnu pažnju posvećuje duhovnom miru (es-selamu er-ruhi) pojedinca. Ovaj duhovni selam (za isti postoji drugi izraz, personali – selamu ed-damir) počnje uporedo sa ispravnom i čistom aqidom – islamskim vjerovanjem koje se salije u vjernikovo srce poput temelja od kojega zavisi nadogradnja, tj. njegovo cjelokupno vanjsko djelovanje. Manjkavost ili problem koji ostane aqaidskoj osnovi pojedinca, odrazit će se negativno u određenom segmentu života, bilo u razumijevanju njegove uloge i obaveza, bilo u neadekvatnom odnosu spram qaderom i sudbinom, bilo u izmišljenim svetostima, bilo u kvaziautoritetima kojima pridaje nezaslužen značaj... No to je posebna tema koja traži više prostora.
S druge strane, aqaidski problem kod pojedinca bude uzrokom da ga iskušenja obaraju i pokose. Može li vjernička duša ostati pokolebana i obshrabrena pored narednih Allahovih ajeta: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Tako mi vremena, čovjek je na gubitku, doista, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (El-Asr, 1-3.) Također, aqida gradi islamsku ličnost koja nije sputana ovodunjalučkim ukrasima, niti je opterećena beskrajnim zabranama, nego joj je ohalaljeno lijepo i ugodno, a zabranjeno ružno i ogavno: “Reci: "Ko je zabranio Allahove ukrase koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela? Reci: “To je za vjernike na ovom svijetu, a i na onom svijetu jesu samo za njih.“ Eto, tako Mi podrobno izlažemo ajete ljudima koji znaju. Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i tajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.“ (El-A'raf, 32 i 33.)
Vjerovatno je najviše ljudi bez jasne i čiste aqide kao osnove cjelokupnog njegovog bivstvovanja pod određenom psihičkom neravnotežom upravo zbog sputanosti i neusklađenosti u odnosu spram raznoraznim dunjalučkim ukrasima s jedne strane i u beznađu i ogrijezlosti u grijesima s druge. Kur'an, kao što je realističan prema prirodnoj ljudskoj sklonosti kojoj su omogućene lijepe stvari iz gornjeg ajeta, realističan je i spram ljudske slabosti i mogućnosti da pogriješi. “Reci: 'O robovi Moji, koji ste protiv sebe u grijesima pretjerivali, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’“ (Ez-Zumer, 53.) Ovako se gradi islamska ličnost koja bi sa uvjerenjima kojima je Kur'an educira trebala zračiti smirenošću i spokojem, ako je tekstove ispravo razumjela i uzvjerovala, te primijenula u svakodnevnome životu, i kao takva je spremna za narednu ulogu koju joj je dini-islam odredio – formiranje porodice na temeljima mira i harmonije.
